Nacionalni ep interkontinentalnih protega

Davne 1974. po objavljivanju knjige Pet portugalskih pjesnika Željka Čorak zapisala je u prikazu kako je time Mirko Tomasović stekao na sjeveru Pirinejskoga poluotoka svoju „duhovnu vikendicu“. U međuvremenu je isti prevoditelj sačinio i objavio čitavu malu biblioteku autora portugalskoga jezika, na čelu s Pessoom, a sad se odužio poticajnoj mu kulturi i prepjevom najvažnijega djela nastala u luzitanskoj tradiciji, spjevu amblematskoga i patriotski definirana naslova Luzitanci. To je djelo objelodanjeno 1572. i vrhunac je i političkih nacionalnih težnji i jake kolonijalne orijentacije opjevanih protagonista, ali je svakako također relevantan poetski rezultat, knjiga koja s pravom ima svoje mjesto u europskoj i svjetskoj literaturi.

Mirko Tomasović odlučio se u cjelini ga prevesti da bi hrvatskoj kulturnoj javnosti omogućio uvid u značajnu epsku konstrukciju i važan orijentir na razmeđu manirističke i barokne poetike. Već prije četiri desetljeća bio se okušao s prepjevima najglasovitijih i najslikovitijih dijelova (o divu Adamastoru i tragičnoj Ines de Castro), ali je ovom zgodom iznova preveo ili bitno izmijenio te vlastite prethodne verzije. Tomasovićevo zanimanje za taj spjev motivirano je željom da obogati naš fundus univerzalnih književnih dometa, ali je pritom podjednako komparatistički koliko i kroatistički usmjereno. Naime, privukao ga je Camões kao pjesnik jake petrarkističke vokacije te time i izričite „talijanizacije“ domaće pjesničke tradicije (prethodno srednjovjekovnih, trubadurskih korijena), što je po mnogočemu analogno situaciji onodobnoga hrvatskog pjesništva. Osim toga, nije mogao ostati ravnodušan na postojanje epa kršćansko-vergilijanske žanrovske orijentacije, kakva je isto tako urasla i u hrvatski kontekst – s Marulićem, znatno prije Camõesa, i s Gundulićem, koji naraštaj potom.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2013.

Dakle, nakon što je junački priveo kraju prepjev znatno opsežnijega, pjesnički ujednačenijega, no gotovo Luzitancima istodobna spjeva Oslobođeni Jeruzalem (objelodanjena 1575), donekle slične pustolovno-bataljističke inspiracije, naš se prevoditelj odvažio na novi pothvat, valjda donekle osokoljen prethodnim uspjelim ishodom. Naime, razbio je predrasudu o škrtosti hrvatskoga srokovnog repertoara, osiguravajući u golemom broju oktava čiste i zvučne trostruke rime (s parom završnih srokova). Ovaj put imao je neke početne rezerve s obzirom na očekivanu dominantnu maritimnu terminologiju, ali je i s njom vrlo vješto izašao na kraj.

Koliko god zanimljivo zamišljeni, iskustveno potaknuti i poduprti te mnogim lirskim mjestima nadahnuto obogaćeni, Luzitanci nisu baš najsretnije komponirani niti ujednačeno vođeni. Deset pjevanja jest uglavnom posvećeno pohodu Vasca da Game u Indiju te peripetijama njegova puta, ali osim važnih epizoda sukoba i traženja, oluja i inih napasti i opasnosti, prevelik je broj digresija iz povijesti i zemljopisa, kako zbivanja koja prethode epohalnom događaju, tako i niza situacija što slijede Da Gaminu ekspediciju (prizvanih pak metodom vaticinatio ex eventu). Čitav je spjev apologija portugalske moći i samosvijesti, sretnoga razdoblja velikih otkrića i vladavine na svjetskim morima. Nacionalni je ponos potvrđen ekspanzijom po mnogim kontinentima (Afrika, Azija, Amerika), a odveć brojne oktave posvećene su egzotičnoj toponomastici i katalogu vojnih zapovjednika i kolonijalnih upravitelja. Pridodamo li pjesnikovu razmet­ljivost mitološkim motivima, antičkim usporedbama i složenim metaforama, bolje ćemo shvatiti teškoće s kojima se prevoditelj morao nositi (a kao tumač još dodatno mučiti).

Mirko Tomasović prepjevao je još jedan klasičan ep

Ipak je Tomasovićeva dobra volja nalazila satisfakciju u mnogim sretno i spretno opjevanim stanjima i likovima, a bogme i u vlastitim primjerenim odazivima. Privlačila ga je pjesnikova povremena autobiografska komponenta autentična svjedočenja, jer je Camões proživio mnoge tegobe kao vojnik i putnik na moru, a ni njegovo raznoliko ljubavno iskustvo nije bilo zanemarivo u uvjerljivosti ocrtavanja nekih odnosa i situacija (posebno u prikazu tzv. Otoka ljubavi, nagrade i opuštanja što ga božica Venera, zaštitnica Luzitanaca, daruje umornim i hrabrim putnicima, angažirajući pritom čitavu gardu prelijepih morskih nimfi). Poticala ga je autorova neobično snažna erudicija, teološko-kozmoloških naglasaka. A posebno ga je upravo zanosila piščeva sposobnost plastičnog opisivanja i narativne gradacije dramatičnih zbivanja ili rjeđih trenutaka mira i radosti ostvarenih planova. Nemalu vrijednost autentičnosti spjeva daju i povremeni autopoetički ekskursi ili implicitne polemičke iskre upućene nezahvalnim moćnicima.

Odgovarajući konvencijama žanra Luzitanci se zapravo zbivaju na dvjema razinama: zemaljski konflikti i prepreke imaju korelativ na nebu (među poganskim bogovima, zapravo simboličnim figurama elementarnih sila), dok kršćansko pravovjerje linearno vodi odabrane junake prema sretnom ishodu. Druga je konvencija što se radnja često prekida oduljim ekskursima, u kojima se prepričavaju određena poglavlja nacionalne povijesti i nižu podaci, a u tu svrhu dobro dolazi i pozivanje na naslikane prizore. Povremene refleksije imaju moralističku funkciju, a citatna ili referencijalna mjesta navode se sa svrhom da se istakne superiornost novijih junaka i recentnih primjera, a u odnosu na ustaljene modele.

Kulturološki iznimno složeno djelo naš je prevoditelj popratio prikladnom stručnom aparaturom. A zahtjevu glatkih jedanaesteraca i skladnih oktava – unatoč svim napastima hipertrofije onomastike i toponomastike – Tomasović je udovoljio iznimnom spretnošću adaptacije, prilagođavanja, ponašivanja i elastičnog odmjeravanja koeficijenta prenosivosti izbornih imena. U završnom eseju i sam je ukazao na probleme i izazove pothvata, no sa zadovoljstvom je mogao ustvrditi kako je uspješno aktivirao mnoge slojeve hrvatskoga jezika i prihvatljive resurse dijalektalnih idioma. Bez zazora od povremenih regionalizama i arhaizama (za koje smatra da i ne postoje ukoliko se mogu primjereno uporabiti, odnosno: „a u ruke Tomasović Mirka svaka zastarjelica bit će kao nova“), ostvario je znatnu točnost i primjerenu protočnost inače nelakih sintaktičkih sklopova barokne provenijencije.

Ako je u Portugalu dosad imao duhovnu vikendicu, najnovijim je ostvarenjem toliko zadužio luzitansku kulturu da je u njoj izgradio i idealnu palaču. Ali Tomasoviću, marulologu i petrarkofilu, tasoistu i igomanu, uvijek je istodobno bila na pameti i korist hrvatske književnosti i odjek svih romanskih muza u našoj sredini. S više od dvadeset prepjevnih svezaka (i više od trideset samostalnih knjiga studija, interpretacija, povijesnih priloga) načinio je vrlo čvrst most iz prošlosti u sadašnjost i iz hrvatske književnosti u europsku (i obratno). U nizu njegovih brojnih primjerenih i nadahnutih prepjevanih remek-djela Luzitanci su  iznimno važna etapa, no nećemo kazati i apogej, jer mu je na radnome stolu još jedno odmjeravanje s Danteom (s kojim je zapravo i započeo), pa nam ne preostaje nego – uz zahvalnost za već učinjeno – poželjeti Mirku Tomasoviću da opus bogomdanoga versifeksa zaokruži definitivnim usavršavanjem Kombolove baštine.